17.06.2017.
Norma
na kolenima
Kako
je bilo na premijeri Norme, ne znam, ali
za večerašnju prvu reprizu Norme znam. Ovo je bila jedna od najlošijih operskih predstava
ove sezone, iako sezoni još nije kraj. Teško da gore od ovoga može da se desi u
narednim danima.
A
da smo navikli na čuda, jesmo, odavno.
Zapravo,
bilo je nečeg veoma neobičnog,
neočekivanog, a retko lepog u ovoj predstavi. Orkestar ! Bio je odličan, uz svo iskreno angažovanje
Dejana Savića. Iako je tu billo određenih propusta, od sviračkih do neviđeno -
bezobraznog ponašanja dvojice trubača
– da li će ih iko opomenuti, jer publika SVE VIDI - koji su u svojim notnim
pauzama, čekajući svoje deonice, listali
mobilne telefone dok predstava traje, a njihove kolege trombonisti, koji isto
tako imaju isti broj taktova “na
čekanju”, doživljavaju posao kao ozbiljnu stvar, pa prate šta se dešava, ipak su uspeli da udahnu deo dobre energije, uglavnom kod
malobrojnih horskih nastupa. Deo energije je izostao, ali ne zbog orkestra, već
zbog nemoći pevača da bar donekle otpevaju
napisano. O tome, malo kasnije.
Hor
! Hor je, takođe, bio više nego usklađen
i dobar. Znači, kada se pojavi neko ko
je zahtevan i ko “maltretira” do perfekcije (u datim uslovima) umetnike koji su
angažovani u ovoj operi, a to je bio reditelj
i scenograf Đankarlo del Monako,
onda može sve. A da li je Gospodin ( sa svojim saradnicima) baš uradio posao
kako treba, to je veoma diskutabilno, zapravo najsličnije raspravi o ukusima.
Meni lično je mnogo toga zasmetalo, ali to je samo moj utisak koji ću napisati.
Slušala
sam i gledala razne Norme, kod nas i tamo negde, ali nisam još videla ovako
obogaljenu Normu, koja dve trećine
predstave provodi na kolenima, puzeci po sceni …… Norma je vrhovna sveštenica,
koja vodi narod u rat, i neko takav, iako ranjiv u dubini duše, ne može da kleči
i leži baš do te mere. Ali, Đ. je tako zamislio. Kao što je izostavio bilo
kakvu naznaku da postoje Normina deca, te se ona obraćala, plakala i zamahivala
mačem prema crnim daskama na sceni. Dece ni u naznaci.
Kostimi
su bili baš zabavni. Nedokučivi. Naročito deo na glavama pevača. Neka mreža na
ramu, ne zna se da li će da krenu u mačevanje
ili ronjenje. Nije ni važno. Normu uvijaju i odvijaju kao batak u foliju,
te u prvom činu osta na sceni jedna bezglava “mumija” uvijena od glave do cipela,
koje su jedine virile ispod tog plašta. Prilično
neskladno i smešno. Čin tog performansa se odvijao za vreme čuvene arije Casta
Diva. Devojke kojima je poverena ta
važna uloga, su, uz ogromne, nezgrapne korake i preterano mlataranje plaštom
oko glave i tela Norme, bile više nego groteskne. Koreografija ista na kraju
predstave, samo je boja plašta bila simbolično crvena, valjda kao plamen…. ako
sam dobro razumela viđenje reditelja.
A
bilo je i dobrih stvari….. SCENA! Jednostavna, ali uz odlična svetla, efektna. Bravo!
Hm,
znate li za onu glupu izreku: Kruži kao kiša oko Kragujevca? Nikada je nisam
razumela, ali sam joj se sada priklonila. Kružim, odugovlačim.
Ali
ne može ni to u nedogled. Te dođosmo i do
pevača, a bolje da nismo.
Večeras
su svi bili loši. I to veoma loši.
Ako
je neko dobar pevač, ne znači da mu svaka uloga odgovara. Ali to je mana koja
je kod nas postala sastavni deo operske priče. Da svi sve pevaju. Onda dobijemo
ovakvo veče, gde nije otpevano više od pola bravuroznih pasaža, ukrasa, svega
što je NAPISANO. Tempa su padala, jer
oni nisu mogli. Šta? Da pevaju. Da…. Naši pevači su uzimali dah kako im se ćefne.
Svima je ponestajao, pa bolje da
iskidaju frazu, bolje da viču, briga ih za dinamiku, o tekstu i njegovom izgovoru da ne pričam, jedini cilj
je bio, od početka do kraja, opstati bez gušenja. O dajte mi, dajte mi
kiseonik. Uspeli su da nam dočaraju Normu koju, onaj ko poznaje, ne prepoznaje.
Ako
je to njihov doživljaj opere…..žalosno. Jer
nije dovoljno što su se trudili, a jesu. Trud je bio uzaludan, jer uloge
nisu urađeno kako treba. Nije ispoštovan
notni tekst. Staccato, šta je to? Imamo i rebus: triler je, a nije film….. U
toku pasaža koji ima određeni niz tonova, čujemo samo prva dva tona i tamo
nešto pred kraj. Pa ne može BRE to tako. Sve
je to možda moglo i da se podnese, uz
veliki napor, da me dueti nisu dokusurili. To je bio čist zvučni
horror. Diletantizam na vrhuncu. Da li naši pevači imaju mogućnost da čuju kako
neka opera zvuči, ili žive u sopstvenom zamračenom svetu?
Da
ponovim, ne može svako sve da peva, a neko ne može ništa.
Jedva
sam pregurala ovu Normu. I otišla sa predstave uz razmišljanje čija je bila
ideja da se postavi opera koju nema ko da peva. A onda me, iznenada, ophrvalo razmišljanje o publici. Ko li ih i koliko plaća da urlaju
na ono sranje? Mislim, ako je dobra cifra, i ja ću, da zaradim neku kintu. Jer
ovi što me plaćaju (kako kruže priče od vrha, do dna Opere) da hvalim ili
pljujem, osiromašili. (Evo im teme za nove abrove.) Duga je bila sezona, puno predstava… košta to…… Zato,
valjda primećujete, pišem sve kraće. Koliko love, toliko slova.
Hajde,
laku noć.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.