21.10.2018.
Visi jagoda,
a kolača nigde
Radost male Radojčice i malog Radojice
ili
Podrum kao mesto uživanja
Sve može. Čak i kada ne može.
Danas smo prisustvovali nečemu što se retko sreće
u Beogradu. Desio se jedan neobičan
koncertni čas.
„Krivci“ za ovo su Jelena Vlahović, naš ugledni
mezzosopran, prvakinja Opere Narodnog
Pozorišta i Aleksandar Nikolic, docent na Institutu za umetničku igru u
Beogradu.
Sve je poteklo od ideje da se pokrene majstorska radionica pod veoma maštovitim
nazivom „Žive Strune“, da se mladi pevači uvedu, ne samo u puko pevanje, već da
se udube u kompletno saznanje o ulogama za koje se opredele, da prošire znanje
van samo notnog teksta, da uđu u srž operskog lika i svega što se celokupno dešava u
jednoj operi, od dobrog upoznavanja libreta, epohe, života i ponašanja u istoj,
preko izgovora, glume,mimike, raščlanjivanja lika do tančina i spoznaje o psihološkom
stanju i toku događaja u operi, o scenskim kretnjama, višku, ili manjku
nepotrebnih primesa.....
Veliki zalogaj, odlična zamisao preko potrebna
svim budućim operskim pevačima.
Sastav današnjih pevača šaren. Od godina, do
kvaliteta.
Koncertni čas nam je oplemenio Aleksandar, fantastičan
u svakom pogledu. Od ogromnog znanja, sposobnosti da dočara šta je zamislio, do
toga da to ilustruje, uz veliku dozu humora, opuštenosti, ali i vrlo ozbiljnog
pristupa i rada,... maštovit, moderan, sjajan. Svojim sugestijama, podsećanjima
šta su radili na časovima, i na šta
treba da obrate pažnju, nepresušnom maštom i energijom, davao im je podršku
koja je bila neophodna. Tome se može dodati i nesebična, ali ne i dovoljno svirački
sigurna i preko potrebna podrška klavirskog saradnika Nevene Živković. Prvi
(tonovi) mačići.... kako ono beše...
Ipak, divno je bilo slušati sva ta znalački do tančina obrađena i upućena objašnjenja
ovim pevačima, mnogo detalja koji su veoma značajni, ali..... moj utisak je bio
da sve reči koje Aleksandar upućuje njima, sav žar koji ima, sve ideje koje
ima.... ne mogu da dopru do njih u celosti, ne zato što im se ne dopada, već
zato što je većina daleko od bilo kakve mogućnosti da realizuju sve to,
jer su im tehničke mogućnosti na
jakom lošem nivou.
Jagodu imamo, kolač nije još gotov.
Ne. Nije ovo kritikovanje mladih. Oni rade predano,
imaju želju, volju, odriču se mnogo čega.... kritika je upućena njihovim
profesorima (danas, na sreću, ili žalost, nisam znala ko su???) a koji ih nisu
osposobili ni u osnovnim zahtevima... čisto pevanje, dikcija, DAH, fraza,
jezik.... a o finesama i da ne pričam.... I zavaravaju ih da su „sjajni“, sve
dok se ne desi „zvezda padalica“, kada odu tamo negde, tamo daleko i dožive
surovo otrežnjenje o stanju u kome su. Ipak, ako ova radionica uspe da nastavi
sa istim ljudima malo duži kontinuirani rad... tada bi svakako videli pomak na
bolje, jer su svi ovi pevaći željni napretka, željni znanja, željni da se dokopaju
dasaka koje život znače, željni da budu pod sjajem reflektora, žejni aplauza,
cveća, pohvala. Zato su tu i zato treba da nastave ovako da rade. Jer njihova lica nam to
pokazuju.
A preko potrebna podrška tim istim pevačima danas u publici, od koje svi umetnici strahuju, nadaju se, žive? Samo od „dvoje surovih“ i jednog
jedinog profesora.... A kolege mladih
pevača, kolege profesora, operski pevači i njihova surevnjivost, zloba, ljubomora,
nemoć..... Bogu Hvala... danas nisu bili gosti na ovom koncertu.
Iako se sve dešavalo u podrumu Kluba Književnika,
u jednom neobičnom, ali prijatnom ambijentu, sa udobnim foteljama i starim
pianinom, svi su bili raspoloženi, radosni i puni elana. Ovo je bila jedna vrsta „probe“ pre budućeg javnog
istupanja na nekoj od beogradskih
koncertnih scena, ili u operi. Neka se kale i na ovaj način, biće
spremniji i za sjaj ali i za surovost
scene i svega oko nje.
O istoj temi, ali iz drugog ugla:
.
.
.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.