BOLJE NIŠTA NEGO SVAŠTA
ili
Janko (saberi se)
ili
Levo, desno, eno moje
lože, alˈ do nje doći, pomozi Bože
Jedva dočekah priliku da
uđem ponovo u salu Narodnog pozorišta i da slušam, makar i koncertno, izvođenje Verdijevog Trubadura.
Ali, ne možes da uđeš ni
lako, ni brzo. Prvo te „izmere“, onda te
špricnu, ok, red je, potom mi
tutnuše neki papirić u ruke, ja mislim program, kad ono…. Upitnik, da popunim i
vratim, ako dobijem Covid da znaju …. e tek tada možeš, ali na kros. Kroz
holove, parter, između sedišta i publike, uz stepenice, do mesta. Okolo,
naokolo. Da me neko pita zašto, ne znam. Da ja pitam zašto, ne znaju. I tako…..
a na galeriji do koje smo tako kružili, nikoga. Vrata od sale zatvorena
(19:50), ni jedne razvodnice, sve su na
suprotnoj strani. Valjda mi, „levaci“ pretimo… koronom, šta li je…..
Scena lepa. Svečana i
topla. Dobro je. Hor, orkestar, na bini. Horisti u svečanim odorama, orkestar,
kao i uvek, šaren. Jedna „druga violina“ u napi..u. Niko da joj kaže da ovo
nije grand, ni noćni klub… nema veze, neka bar neko, od svega osamdesetak, u
operu zaljubljenih duša u publici, pari oči. Ionako ništa drugo nije bilo za gledanje. A kada
nema na sceni dekora, kostima, prave predstave, čovek svašta vidi.
Elem, izađe dirigent,
Dejan Savić, onaj što me tužio za povredu svoje duše. Ja ni večeras nisam
primetila tu „povređenu dušu“, samo njegovo bezdušno teranje tempa, ne
obazirući se da li solista ima neku zamisao, da li želi neku frazu da malo
izvaja….. ne, duša mu u nosu, pa tera tempo….. Povremeno je i bilo pristojno,
što se tiče dirigovanja i orkestra, cak veoma pristojno, a što se tiče samog hora, „Big Lale“
(Đordje Stanković) je izvirio na tren da bi pomogao horu za „A cappella“ numeru, ali avaj. Avaj. Altovi su bili van
svake intonacije, soprani drže svoje, nasta intonativni užas. Nema opravdanja,
nije urađeno, a ni svi solisti nisu baš mnogo radili, ili se to nije čulo, sve
jedno.
Da se razumemo. Znam da
je svima teško, ali ne znam zašto. Znam da uslovi za predstave nisu sjajni,
ali, šta sad. Dakle, ja imam mišljenje da, ili nešto radi, pa uradi kako treba,
ili nemoj uopšte da radiš. Za sve branše, situacije i stanja.
Elem, ispred solista
pultevi. Ne kod svih. Vizuleno loša stvar. Pitanje za…. režiju, soliste,
upravu, rasvetu….. Da li je iko osmislio i objasnio kako treba da izgleda
koncertno izvođenje, jer jedan solista stoji i peva, drugi pokušava da glumi,
pa pomera stolicu na kojoj sedi, treci sedi i peva…. Vizuelna papazjanija…. to
je specijalitet ove kuće….
A o solistima…..
Neki sjajni, neki pristojni,
neki loši, neki smešni.
Dragutin Matić, sjajan.
Da se podsetimo zašto. Zato što peva fantastično jer je sjajan bariton.
Fascinantno dugi dahovi, izvajane fraze, dirljivo i sugestivno pevanje, te čak
i ovako, koncertno, doživesmo Grofa Lunu kao da je na sceni. Bravo Dragutine.
Nedostajao si nam.
Sanja Kerkez, Leonora.
Veoma solidna. Zašto samo to? Ima divne visine, temperament, ali i nežnost,
shodno ulozi. Ali i dalje nema dobre dahove, a donji registar se izgubio. Kada
bi se glasovi ravnali samo po delu gde
je glas najbolji, mislim soprani, kao i tenori, samo po visinama, ili altovi i
basovi po dubinama, onda bi Sanja bila odličan sopran. Ali….. iako kantomani
vole da cuju „visoko C“…. jedan ton ne čini kompletnog pevača.
Nataša Jović, kao
Acučena je samo dobro počela, ali nije
tako i završila. I to je sve.
Janko Sinadinović kao
Manriko me večeras baš zabavio. Hvala na tome. Jer Janko peva kako hoće, kad
hoće i šta hoće, a na način koji on hoće. Eto pevača. Unikatnog u svemu. Malo
sedi i peva, malo stoji, malo upada gde ne treba, a ima note, pa se čuje
dirigent kako ga opominje „Janko“…. a
Janko se zaneo. Čak je pokazao sklonost ka
dirigenstko-baletskim pokretima. Sam je sebi taktirao, da mu bude lakše
da se iskaže. I tako sve do pred kraj. Pevao, pevao, disao gde je hteo, vajao
„respirator fraze“, a onda se umorio, pa je malo dao po falsetu….. uobičajeno.
I on je hteo da me tuži, al nije. Možda će sada, ako se okuraži. Ima primer.
Jer, pretpostavljam, i njegovu dušu sam „okrpila“. Savet…. ne idi Janko za
svakim…. prvo se raspitaj da li sam nešto izmislila…. Valjda te najmiliji
snimaju, da te imaju za uspomenu. Pa oslušni malo, informacije radi. Ili
pogledaj partituru, da vidiš da u jednoj frazi, JEDNOJ, nema dahova na „parove
razbrojs“ … jedan, dva, DIŠI, jedan, dva, DIŠI. A možda grešim. Možda je Janko
imao COVID, pa mu ponestalo daha. U tom slučaju, Covid kod njega traje
desetinama godina. Ma samo neka prođe, da je živ i zdrav, pa neka i ovako peva,
ko ovako peva, pevaće i dalje.
Nenad Jakovljević i
Tatjana Mitić, bili, stajali, pevali.
A publika… malobrojna,
kao ufiksana, ili je i ona skinuta sa respiratora. Nit tapše, nitˈ diše, ćuti i…. ode posle
predstave. Bilo je tu dobrih stvari, tercet, duet…. arije… za aplauze. Ništa,
tu i tamo tap,…. tap…. Valjda se plaše da mašu rukama previše. Neka ih, neka
idu. Doći će neka druga publika, ista…..
A onda, izađosmo kao
ljudi, bez šunjanja po pozorištu. Zašto nismo tako i došli….. pitajte radio
Svrljig, možda oni znaju, pošto ovi ne znaju.
Lepo toplo veče, lagano
odosmo kući pitajući se kada ćemo imati na sceni normalnu opersku
predstavu? Ove delove što nazivaju raznim
imenima i što nam nude po raznim mestima, kao zamenu za operu…. hvala…..
Laura Miletić
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.