25./ 26./ 27. 01.2019.
Međunarodno
takmičenje pevača “Lazar Jovanović”
Master
class pevača i završni koncert
uz Klaudiju Eder,
ili
letargija
u zamahu
Na razdaljini od samo sto pedeset
metara, u dve “kuće kulture”, imali smo dešavanja za operske i buduće operske
pevače.
U Muzeju Narodnog Pozorišta je Gospođa
Klaudija Eder držala master class pevanja. Polaznika 12. Slušalaca 12. Iako su
kandidati bili solidni, a kurs trajao tri dana, uz divan rad ovog vrsnog
pedagoga, publike, naročito mladih, a ni starih, pevača (i ne samo pevača)
skoro da i nije bilo.
Malo dalje, u Kolarčevoj Zadužbini
takmičenje. Nekoliko etapa, Dva žirija. Publike, 12.
Mladi glasovi, neki bolji, neki još u
povoju, ali svako sa ogromnom željom da se pokaže. Veliki rad, posvećenost i
cilj da uspeju, i jedne i druge je dovelo do ovih događanja.
A šta su dobili za uzvrat? Prazninu.
Sramno.
Znate li koliko muzičkih škola ima u
Beogradu? Jedanaest, ako se nije nešto
promenilo, a nije ni važno. Gde su đaci, budući pevači, a tek profesori? O
studentima i njihovim profesorima i da ne pričam. Nisu došli čak ni svoje kolege iz razreda, ili klase da
podrže. Nisu znali, nisu mogli, nisu hteli, nisu smeli?
Znate li kakav je osećaj kada mlado biće
izađe na scenu, uzbuđeno, pod presijom da mora BAŠ SADA da da svoj najveći
domet, svečano odeveno… a u publici…. Muk. Nema ko da aplaudira. U velikoj
Dvorani Kolarčeve Zadužbine, u parteru, u jednom momentu
takmičenja, 5 posetilaca… Moj suprug, ja, dve bakice i jedan fotograf, raštrkani u Sali da se ni
ne vidimo.
Ne stvaraju se tako umetnici. Bez
podrške, aplauza za nastup, ma kakav bio. Tako se stvaraju zajedljivi, egoistični,
zlobni i nezadovoljni KVAZI umetnici, koji će nam, na žalost takvi, a još i neispunjeni sobom, a zadojeni nekolegijalnošću, pevati na sceni. Sami za
sebe, jer neće znati šta je najvažnije za jednu dobru predstavu (opersku ili
dramsku, sve jedno) a to je…. zajedništvo na sceni. Da žele da predstava uspe,
da svi daju maximum. Da drhte jedni za
druge. Pa na ovoj planeti ima mesta za svakoga. Samo treba da nauče svoj zanat
i…. nema straha od neuspeha. Ali,… nećemo o tome.
Bilo je i lepih stvari. Nagrade za mlade
pevače.
Koncerti u budućnosti. Diplome. Pozitivnost žirija, uglavnom realne odluke o
nagradama.
Na
drugoj strani, završni koncert polaznika kursa. Veoma pozitivna atmosfera, prostor Muzeja ispunjen
ljubiteljima umetnosti pevanja, koji su se ipak, nekako pojavili, kratak i lep program, na kraju svim učesnicima
podeljene diplome i po jedna ruža (inače, sve pohvale za organizaciju celog dogadjaja, Medjunarodni
festival Rosi fest).
Ali
ono što najviše želim, je sledeće:
Da vam prepričam jedan deo iz života
čuvenih umetnika.
Gudački kvartet Borodin.
Osnovan 1945. godine, i dan danas traje.
Tokom svih ovih decenija, sastav se samo par puta promenio. Svirali su i
sviraju fenomenalno. U ovoj priči nisu
važna imena, čak ni sam siže priče, već ono pre, za vreme i posle. U jednom
veoma dugogodišnjem periodu, u sastavu ovog kvarteta svirala su četiri vrsna
muzičara. Družili se, putovali, živeli, disali
“zajedno”. Voleli se, ali i zamrzeli. Zbog preljube. Jedan član je
preoteo, ili zaveo suprugu svog kolege. Od afere koja je tinjala, došlo je do
skandala, svađa, mržnje, teških reči, rasturanja porodica….. Ali !
Toliko su kao kvartet bili traženi,
ugovorenih koncerata su imali po nekoliko godina unapred, da…. Hm, da. Kvartet
se nije “raspao”, naprotiv. Imali su i
dalje višesatne probe, duge turneje, pregršt snimanja, stotine koncerata. Ova dva muzičara nisu godinama međusobno komunicirali. Ali su muzicirali, dirljivo, sjajno, neprevazidjeno.
Afera je prošla, sve se, vremenom smirilo. A oni su i dalje opstali i dugo
nakon toga zajedno svirali.
Umetnosti iznad svega!!!
Umetnosti iznad svega!!!
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.