GEORGINA, NEK JE SA SREĆOM !!!!!
ili
Porodi se Georgina, rodila se Manon
A zapravo smo slušali samo De Grijea
Dođe i prođe premijera. Dugo očekivana, dugo spremana. Odlagana, vraćana, rađena sa mnogo
nepotrebnih problema. I.... prođe.... Sa neopisivo mlakim aplauzima. I to se dešava. Ipak,
odahnusmo. Od tolike hvale, pričanja, prepričavanja, kukanja, oduševljenja…..
dobismo samo omot, bez sadržaja.
Dakle, toliko hvaljeni gosti,
dirigent Stefano Romani, reditelj Pier Francesco Maestrini, scenograf Alfredo Torisi i kostimograf Luca Dall’Alpi
…..
Šta da kažem, sem da mi je iskreno
žao što je ceo ansambl bio prezadovoljan radom ovih gostiju, jer nisu mrdnuli
dalje od sopstvene senke, niti su igde gledali operske predstave van ove kuće
(retki su i na prste mogu da se nabroje izuzeci), o
youtube i drugim mogućnostima…. NO. Žalosno, jer su ova četiri gosta svakako
bolji od naših u istim “ulogama”, ali su daleko od onoga što je “pisac hteo da
kaže”.
Meni je stvarno najmučnije da pišem o
ovakvim predstavama koje nisu loše, a nisu ni dobre.
Ipak, možda je, po večerašnjem
izvođenju, ova predstava mogla da se zove Le Chevalier des Grieux (vitez de
Grie), po ulozi koju je tumačio Janko Sinadinović. A sada, vežite se. BRAVO
JANKO! Neki pevači u ovoj našoj operskoj kući imitiraju druge,
treće pa i sami sebe, a Janko je večeras prevazišao i druge i sebe. I pevački i glumački. Bravo
Janko. Očigledno bolji kao pevač, nego kao direktor.
Manon Lescaut, Jasmina Trumbetaš
Petrović, hm…. Pola-pola. Pevala je, kako nije. Solidno. Glumila je, trudila se, beše očajno. Lepa
erotska scena u II činu…. Zavodi svog ljubavnika, reditelj je zamislio da digne
nogu , da ga dodiruje, povlači svoju krinolinu, treba sve da kuva i da vri…. A imali smo štanglu na čekrk i
gužvanje kostima. Ne, ne…. nikako. Nikako Jasmina i erotika.
Lescaut, Nebojša Babić, uloga koja
njemu ne odgovara….. ili ….meni se nije svidelo, iako je postojan u svom
pevanju. Nisam ništa dobila.
Ostali su, što ponekada kažem,
ostali.
Hor, rastrojen, nesiguran, glumački
loš.
Orkestar…. Pitajte dirigenta. Maestro
Romani je zalutao pored mnogih
italijanskih dirigenata, a pored ove opere sasvim. Nisam prepoznala mnoge
delove, on je išao na sinfonijski zvuk u
intermezzu, pravio je neku dinamiku, muzičari nisu klali niti su pljuvali u
instrumente, ali je sve to bilo daleko od napisanog.
Scenograf, Alfredo Troisi je možda
izvukao iz sebe maximum, ili maximum koji ovde može da prikaže, meni se nije dopalo.
Naročito u prvom činu. Nije to TO.
Kostimi (Luca Dall’Alpi) su, za moje
poimanje ove opere, previse “mišji”, bledi, neusklađeni…. Crni kostimi u II
činu, nisam razumela šta predstavljaju,
devojke kako koja, ženski hor
sa kapicama, gostioničarke sveže isfenirane sa
balajažom…. Epohe, kontrasti, ko je kriv za te, meni važne detalje? Sve u svemu, kao i cela predstava….
Kostimirana papazjanija.
Reditelj! Okosnica predstave.
Italijan. Pier Francesco Maestrini.
Ljudi uživali u radu sa njim. Jer nije bio nervozan, nije histerisao,
nije vikao. A nije ni uradio kako treba.
E sad, što naš ansambl ima traume od temperamentnih, energičnih i znalački
potkovanih reditelja…. Plaše se, BRE. Samo neka je dobar, da ne viče. Nema
veze, super je. Kako za koga. Za moje skromno znanje i osrednji ukus, imao je više promašaja nego pogodaka.
Prvi čin je, što se mene tiče,
kompletno mogao da se izbegne. Zbog svega. Mrtva radnja, sivilo na sceni,
dosada do bola. A onda….. Ludilo zvano Felini. Sam kraj drugog čina, jedan
haos, mnoštvo likova, ogledalo, invalidska kolica, tarapana na sceni, halabuka….tzv.
“kalakurnica”…. nedostajalo je samo jedno drvo (premešteno u pustinju u
poslednjem činu ?), deda i čuvena rečenica iz kultnog Amarkorda: “Voglio
una donnaaa”.
Potom, preokret. Intermezzo
“oplemenjen” časom geografije. Animacija, kao zanimacija dok teče muzika. “Plovi”
geografska karta od Pariza do New Orleansa…. Leluja, leprša…. Tu je i lađa. Sve
kao u nekadašnjim filmskim žurnalima. Zapravo, ideja je uvod u predstojeći
FEST. Jeste da jedno sa drugim nema veze, ali nema veze ni globus na zavesi, pa
smo izdržali. Nema veze ni propust reditelja da se izgnanice, promiskuitetne
žene sa socijalnog dna i prosjakinje, uredno
potpisuju kada ih prozovu za izgnanstvo. Šta li mi je da postavljam
takva pitanja? Šta me briga da li su bile pismene ili ne. Ni reditelj nije sve
uradio kako treba, pa šta? Važno je da je bio dobar. Da ne ljuti umetnike. A
što ne zna, nikom ništa. Što su gosti
naplatili promašaje, nikom ništa. Što je naša opera platila promašaje, nikom
ništa. Ma …. I tako, doplovila lađa,
izdržala građa, i hop… nađosmo se u pustinji. Manon izdiše četrdeset minuta, De
Grije očajava…. Nemaju vodu, nemaju vodu… ali je drvo tu. I dva točka. I dođe kraj. A na kraju, aplauz mlak, kao
odstajao čaj. Sala puna, dlanovi tihi. Dobiše umetnici cveće, kako ko, pokloniše se pevači, a onda
dođoše na scenu i ostali….. Gostujući četverac se prepoznao, a uz njih se
pojaviše i neke pratilje. Ko je čija i
šta je radila…. Mi, publika, ne znamo. A nije ni važno. Porodi se Georgina,
rodila je Manon. Neka je sa srećom.
P.S. Znate šta je pogubno za ovu
premijeru? Pad zavese. Jedan jedini.
Pogubno je i što su u istoj
kući nedavno bile još dve premijere.
Koštana i Na uranku. Na premijeri Koštane je bilo samo par kolega iz opere,
bile su ovacije i zavesa se dizala nekoliko puta. Večeras su bile skoro SVE
kolege (ih, pa kad peva Direktorka, i još premijeru, a kako reče u jednom intervjuu “ Manon Lesko
je veliki izazov u karijeri, nije je pevala uživo čak ni Marija Kalas”),kako da
propuste takav nastup? A na silu održavana zavesa na visini, i pored aplauza
koji jenjava, pri prvom spuštanju je i
ostala tako, nepomična, a šansa za još
jedno dizanje nije postojala ni u tragu, jer je publika već pohrlila vani, u
ovu romantičnu noć pod tananim pahuljama.
Laura Miletić
O istoj temi, ali iz drugog ugla:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.