Mladost ispred zrelosti
Ni jednog momenta nisam
imala dilemu na koji koncert otici ove prvooktobarske lepe večeri – Na “Veče
vokalno-instrumentalne umetničke muzike” (objašnjenje o nazivu malo kasnije)
ili na ambijentalni kamerni koncert Narodnog pozorišta “Opera u vašem kraju”.
Iako me, iskreno, samo
jedan deo operskog koncerta zanimao, prevagnula je mladost.
Sve ostalo je zrelo, prezrelo,
samim tim i posustalo.
Svečana sala Doma Vojske.
Razmak stolica ispoštovan. Publika nije. Opet smo programe dobili pet minuta
nakon objavljenog početka koncerta, a to znači da uvek kasne, u svemu, pa i u
tempu… posle ćemo. Sala ispunjena u ovim uslovima. Profesora sa Akademije
prilično. Kolega pevača, zanemarljivo. Rebus?
A odabrani program šaren,
zanimljiv, bio bi odličan, da ne beše toliko Rusa, da je bio drugi orkestar i
drugi dirigent i da jedna lasta ne čini ni jato, ni proleće, ni
koncert….
Mirjana Nedeljković. Za
mene i dalje prepoznatljiva Mirjana Matić.
Volim njen glas. Glumu.
Ubedljivost. Izražajnost. Temperament. Energiju.
Ciklus ruskih i
italijanskih pesama i dve arije. Svaka pesma je bila dirljiva i ubedljiva Mirjanina priča. Mirjana
ume da dočara različite epohe, atmosferu kompozicije, sopstveni doživljaj. Lepota glasa, divne fraze. Od arija sam više
očekivala, ali…. posle ćemo. ….
I sve bi to i
večeras podarila publici na najvišem nivou, da nije bila sputana. Od strane
orkestra i dirigenta.
Ali…. Pile ili
kokoška… nije bitno.
Dirigent za koga sam prvi
put čula, Milan Nedeljković, nije baš umeo da obuzda “vojno-muzički napad
orkestra”, a nisam videla ni da se trudio. Sve je bilo…. kako je, tako je. A
bilo je preglasno, nespremno i neusklađeno, uglavnom. Tu i tamo su pokazali da
možda i mogu da budu prostojni, ali ne sa ovim kompozicijama, posebno ne sa
Bizeovom “Arlezijankom” i Sibelijusovim “Andante Festivo”. I da se kratko
vratim na naslov koncerta… ”vokalno-instrumentalna umetnička muzika”…. Šta to
znači, “umetnička muzika”? Uvek se na takve naslove zgranem, uvek me zanima ko
to osmisli i šta je pisac hteo da kaže ? Orkestar nije bio na nivou umetnika,
te je naziv promašen. Uvek se pitam kako je moguće da visokoškolovani muzičari
ne mogu da odsviraju bar pola napisanih “tonova”, već sviraju bilo šta, dok se
ne “uhvate u kolo”…. Večeras horna i oboa….. a
ostali su se utopili u masu, a bilo je svega. I uvek se pitam kako je moguće da dirigent ne
prati disanje i zamisao soliste. Mnogo se pitam. Jer, Milan je imao svoj
nepromenljiv tempo, a orksetar svoj nepromenljiv forte. I ćao. Mirjana, snađi
se. I jeste. Prevagnuo je njen glas, smirenost, sugestivnost, sposobnost da se
ipak dovoljno kultivisano nametne. I da. Mirjanin sopran je veoma svež,
postojan, izjednačen u svim registrima. I na sceni je ubedljiva. Zašto je nema
u našoj Operi? Plaše se dobrih pevača, pa im ne daju šanse. E zato sam odabrala
ovaj koncert, umseto “onog”.
Hvala Mirjani za ovo lepo veče, sigurna sam da je
moj izbor bio pravi.
Laura Miletić
O istoj temi, ali iz drugog ugla:
https://umetnickihel.blogspot.com/2020/10/solisticki-koncert-mirjana-matic.html
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.