24. 11. 2017.

Đakomo Pučini, Toska, Ana Rupčić, sopran, Vuk Zekić, bariton, Janko Sinadinović i Dejan Savić kao utemeljeni muzički zlikovac !!!






23.11.2017.


Vuk i  Ana, to su srca dva
voleću ih sve dok  uz njih, srecna budem ja

SREĆNA….
Srećna kada me “neko” na  operskoj predstavi rasplače…… a to se MENI desilo večeras……
Nakon sinoćne agonije frankeštajnovkih likova i pevača..... rasplakala me LEPOTA! Možda nije savršena, ali je meni bilo DOBROOOOO! 
Idemo redom….. da pokušam da budem, kao do sada, objektivna,….. a ako nisam po nekada uspela…. sve je to životno, dozvoljeno i hedonistički oprošteno od onih koji me razumeju ……
Uvod
Prva opera koju sam uživo čula, u ovom zdanju…. Bila je Tosca! I Milka Stojanović, Diva koja se tada  pojavila posle gostovanja u  MET-u.
(Neću da objašnjavam šta to znači)
A ja sam imala …. SAMO…. 13 godina. Parter desno, sedmi red, sedište 14….. “Otrovana” za sva vremena operom. Ko me, kako i zašto tu uputio…. nije za populous važno. Važno je da je pelcer uspeo. Zahvalna na tome beskrajno,  zato darujem ovo, i sva prošla i  buduća  pisanja …. onome ko je to bezrezervno i potpuno zaslužio!!!!!!
To je, donekle, objašnjenje za SVE koji će da padnu u nesvest ćitajući moje večerašnje impresije.
Razvojni deo (zaboga, pišem  ljudima koji znaju šta je to)
Ja sam LOŽAČ!!!!! Ali onaj koji se ne folira,….. nego  potpaljuje gde vatra počinje da se gasi,...   ako ima nade da se ne ugasi. Ili tamo gde treba da se raspiri.
Večeras…… OBAVEZNO !
Vuk Zekić….. od mene  “rasparan, došiven,  prikrpljen” koliko puta do sada. …  Večeras…. jedno veliko BRAVO!!!!!!
Da ne ulazim u analizu…. nisam  moljac, kritičarski, muzikološki, učiteljski, ili  ornitološki……. za sada ( počnem da pišem i imam jednu ideju, ali silina misli i  impresija me odvuče na nešto apsolutno neplanirano…. ne obećavam  da neću ući u analizu…)

Uloga za Vuka Zekića. Pojava, gluma, LEŽERNOST pri debitovanju u ovoj zahtevnoj ulozi…..pevački OGROMAN napredak….. SJAJNO !!!!! Scarpia.... beskrupulozan, neumoljiv, ohol, sadistički nastrojen, a ipak  željan ljubavi po svaku cenu...... Sve smo to DOBILI.... od Vuka..... Radosna sam, jer  neko kao ja, ko “pljuje” po mnogima….. pa i po Vuku …. ume  da se oduševi kada je to zasluženo. Još jednom….. BRAVO !!!!!  (Naravno da tu ima mnogo detalja koje sam zapazila i na koje treba obratiti pažnju, ali to su DETALJI  u odnosu na ukupan doživljaj, koji je meni  uvek bitniji od nekakvih sitničarskih nebuloza, ali ako nema ničeg drugog, ja sam onda nemilosrdno sitničava  prema  svima i svemu…..)
Tosca…. Ana Rupčić….. BRAVOOOOOOO !!!!!!
Ne verujete mi….. MORATE! Ana ima, za mene,  dramski sorpan vredan pažnje, ali samo  kada ovako, kao večeras, PEVA. PEVA !!!!.....
Uživala sam u boji glasa, izvajanim frazama, GLUMI punokrvnoj, ljubavnoj, dubokoj, vidljivoj, osećajnoj.... dočaravajući nam  najpre LJUBAV, potom očaj, ushićenost, strah, mržnju, strepnju, SVE….. jer  njen “manir”  zvani “subito piano” je smanjen  do fasinantnih momenata, i to je ono što je večeras učinilo da bude prava TOSCA ….. BRAVO ANA!!!!!
I tako….. ahahahhaha….. ponavljam sebe, ponekada….. a dopada mi se…. narcisoidna sam ….  Uverili ste se…..
Celokupan doživljaj večerašnje opere je PRAVI !!!! Za naše uslove, moram da naglasim, ali, uz malo dorade…. i za neke druge sredine, sasvim pristojne i  veoma poznate po kvlitetu…..
Dočarali su nam protagonist ono što je Puccini zamislio (ili libretista), sve jedno, ili bilo ko, ili samo ja….. IMPRESIJA je bila upečatljiva i veoma dirljiva……
Te Deum…..Vuk i sve posle i oko njega……Ogorman glas, gluma, odjek zloslutnog Skarpije…… TO !
Drugi čin….. Izuzetno dobro prikazan. Velika snaga drame. I .... Emotivan! Emotivan do mere da sam  se rasplakala…… Jer ako mi od siline muzike, energije na sceni i glumačko-pevačkog doživljaja krenu suze koje pokušavam da zaustavim.... disanjem, dubokim.... a one se  nekontrolisano otrgnu i krenu niz lice...... To je ISPUNJENJE.  Pokušavam da budem realna, da budem sigurna  da je bilo baš tako dobro…..ali…..!!!!!     Zar je to, u krajnjem slučaju  toliko važno????
Dozvolite da me nešto DIRNE, pa makar  ne bilo savršeno, a nije bilo….. pa šta? SREĆNA SAM! I to mi niko ne može oduzeti, ili  me osuditi zbog  lepote koju sam imala večeras…..
Zar nije CILJ svakom UMETNIKU da publika bude ushićena, dirnuta, “pomerena sa mesta “….????
Ja sam bila baš tako…… sve opisano….. večeras…..
I budite sigurni da nije  samo  “osećaj”…. da nije bilo  angažovanosti, unesenosti u uloge, dobrog izvođenja….. (….ona stvar… ) bi mi se dopalo.
Finale…… nećemo o tome….. sem da je Ana do kraja ostala sjajna !
Zaključak ….. Retko ujednačena predstava, mislim na SVE izvođače večeras….  jer obično sporedni likovi budu totalni promašaj…… ali, desi se čudo, pa se neke kockice i sklope…. večeras baš ok, svi su bili više od očekivanog, u stvari odlični, sem, naravno “mladog”, a zapravo beznadežno  prezrelog Gligorića…. Uvek  “besan, negativan i “odvratan”… I u ulogama i…. uopšte!
Orkestar….. Santa Maria della Salute….
Orkestar….. Kao prekuvana rezanca…..  svako ispadne, ili upadne kad  hoce, ili moze, ili  se slučajno zajebe…. Savić ….. muzički zlikovac! MUZIČKI ZLIKOVAC !!!!
To što je sinoć bila premijera, te je orkestar morao da  drlja ono što ne ume, a nama je prikazana ujdurma  “kvazimodista” i “pevačkih froncli” u haljinama iz veka koji je osmišljen  kao modernističko haotično ušmrkana priča…. PA ŠTA????  Što ste, O VI JADNI UPRAVNICI, prljavi i  neočešljani, za početak mog prozivanja, stavili dve predstave različitog senzibiliteta i zahteva jednu za drugom, a znate da imate hendikepirane uposlenike koji ne mogu ni pola od toga da odrade?????
Dakle, rezanca su svirala šta su mogla,…. a nisu mogla….. te su ispadala…. onako raskuvana…. kao pomije….
SRAMOTA !!!!!
Ipak, to mi nije umanjilo doživljaj, samo sam radosna da imam svest o događanjima…..
Publika???? Deca….. tapšu, ali ne viču BRAVO, a bilo je arija koje su to zaslužile. Ali nije bilo  tapšača….. onih koji to čine…. tzv. “ bravissimo premjeristi” , valjda su  umrli sinoć…. Oni drugi…. ”isfolirane kolege” …. imali su druga posla…. svoja….
Pojašnjenje….. Kolege?  Samo na premijerama….. I to  maximum  da odslušaju prvi čin, uz  mobilni, naravno,…. ali  za druge predstave  zdušno BODRE kolege preko fb….. ahahhahahaha…… LJUDI, pravi….. da, PRAVI….. LJUDI …..
Rezime
UŽIVALA SAM, rasplakali su me pevači…HVALA IM ! Već sam bila u panici da imam problem, jer me “ništa ne dotiče”.  Celokupna Tosca ….. punokrvna, emotivna, dramatična, odlična ! Još jednom, Ana, Vuče….. HVALA !!!!!
Ali…. ima i
P.S.
Osvrt na jednu simpatičnu epizodu iz moje mladosti…. Veza sa večerašnjom predstavom, tj, protagonistom…. Procenite….
Jesenje veče, baš kao ovo večeras, prilično toplo i mladalačko…. Posle jedne operske predstave, odosmo na klopu u Skadarliju, sve vreme  komentarišući kako je bilo, ko je kako pevao, šta se dogodilo…. A uvek se događalo nešto…. Ali ne  ni slično ovom vremenu I NEKVALITETU!!!!....
I tako, uz roštilj, obavezne ćevape, belu vešalicu i pomfit, a uz dodatke  raznih kobasica, omiljene kupus salate i ljutih papričica sa belim lukom i sirćetom…. toplog hleba, rakije, piva i vina… i konobara koji  krpom otresa mrve sa stola….. mi i dalje pričamo…. A onda se pojavi  legendarni Žika Obretković…. (znate ko je to, naravno, i dan danas me, i ne samo mene,  verno sačekuje kod opštine Stari Grad, kada se vraćam sa posla, a još uvek pod utiskom muzike) i poče svoju “veselicu”….  Mi mladi, srećni, opušteni, ali uvek umetnički nastrojeni….. Slušamo ga…. Zabavljamo se…. ali i primećujemo….. izgovor…. onaj problematičan, otvorenih samoglasnika….upada nam u “uši”…. Para nam uši….. naročito a, e, i….
Eto….. toliko…. mala asocijacija….. Samo što  je mesto pogrešno, ako me  razumete…. Jedno je ulica, drugo je Opera…. Jedan je Žika…. JEDAN !!!

Ja sam, ipak, neopisivo i mnogo  uživala…. oporaviste mi dušu…HVALA !





O istoj temi od osobe koja je sedela pored, ali to ne znači da se isto čulo, videlo, osetilo:







23. 11. 2017.

Fellini, Svet i Beogradska Opera, Don Đovani, Vladimir Andrić, Snežana Savičić Sekulić, sopran, Ivana Raković Krstonošić, Sofija Pižurica, sopran, Dragoljub Bajić, Katarina Grčić Nikolić, Kristina Jocić, Marko Boemi, Alberto Triola,…..

               








Fellini bi bio presrećan....
i vikao bi
Voglio tre donne !

Večeras smo billi SVET! Premijera Mozartovog Don Giovannia u Beogradskoj Operi. Svečana atmosfera, pozorište puno (ali samo do prve pauze), aplauzi i povici Bravo, cveće, koktel.  Ma SVET !
Ne znam, zašto, zapravo znam, objasniću malo kasnije, sve vreme sam mislia na Fellinia. Bio bi presrećan... .eh, da je samo znao gde da potraži i osmisli likove za svoje filmove. Sve na jednom mestu..... Stvarno bi bio presrećan. I mi smo bili. Kada se završila predstava. Niko srećniji od nas, publike..... Verujte na reč. Pitajte kritičare, ugledne umetnike, elitu.....  izašli su kao iz saune u koju su naterani da provedu tri sata.
Ko nas je to sve večeras mučio i da li je bilo ikoga ko to nije činio?
Kao prvo, biti OPERSKI PEVAČ, iziskuje mnogo, mnogo elemenata, kao bazu, pa rad, pa sreću, pa,... pa,... pa,...
Operski pevač BI TREBALO da, na prvom mestu, ima GLAS (šta to beše?), potom talenat za scenu, talenat za jezike, talenat za saradnju sa kolegama, horom, orkestrom i dirigentom, talenat za glumu..... mnogo talenata. A onda dolazi nešto što nije na prvom mestu, ali bez toga.... kao i bez gore navedenih elemenata....  dobijamo ovo večeras..... To je.... Intelekt!!!! Posebno kada je Mozart u pitanju.
Večerašnji tumači likova su bili više nego UŽASNI! Manje, više, skoro svi. I šta sada tu dalje pisati?
Mi imamo prave umetnike, samo nismo svesni toga. Jer, prava je umetnost  upropastiti jednu ovakvu operu, a to smo dobili. Sjajno !
Imali smo 8 pevačkih uloga, jedno osakaćeno preludiranje po instrumentu sličnom čembalu, a povremeno  i gitari i ŠAPTAČA kao gromoglasnog i dalekočujnog lika. Celo pozorište je čulo, samo solisti, na metar udaljeni, nisu.  Bravo !!!!!
Intonacija, kao podrazumevana baza za upis u muzičku školu? Ma kakvi. Ko još peva čisto, a i zašto bi?
Nenaučene uloge? Stari manir kod nas.
Zavijanje usled neznanja teksta, ili nemoći bravuroza.... Uvek.
Ipak, muški likovi, večeras su bili za nijansu bolji od ženskih.....
Dragoljubu Bajiću definitivno pripadaju komične uloge, iako je intonacija i dalje diskutabilna....
Mladi Rabrenović, kada prestane da histeriše i žuri za dva takta ispred orkestra, moža može da bude pristojan, jer je, čini mi se, najpribližnije doneo ulogu koja mu je pripala.
Aleksandar Manevski..... kasno se setio da ima glas....
Marko Živković ne mora da se zanosi da će biti tenor. Nije to tako strašno.
Vladimir Andrić je postojan u svom dranju bez vibrata, ali su zato  tri ženska lika to u ogromnim količinama nadomestile, te smo imali neprekidni bezumni kokošiji vibrato.... Eto ravnoteže.
Sofiji Pižurici u svakom pogledu odgovara ovaj lik, još samo da se čuje, bilo bi simpatično.
 SSS..... Da li je Djilda, Violeta ili Dona Ana... sve jedno. Isti izraz lica, uporan pogled na reflektor treće galerije (to bi trebalo da bude  onaj pogled koji bludi u daljinu, ili tužan ili radostan, isto je) poneki korak tamo, amo, ruke sa kojima ne zna šta da radi..... gluma je copy-paste ... samo su uloge različite. I sve vise ima taj nepodnošljivi vibrato, stići će svoje koleginice.... znamo koje....
IRK... To je sve bilo veoma tužno, gotovo za stvarno plakanje. Od pevanja, preko geganja (možda ja nisam razumela koja je njena uloga, mislim zavodnica?), neukog ponašanja, do kostima...... Vrlo, vrlo jadno. AH, da ne zaboravim.... morala je  da nauči ulogu. Mislim, red je bio. Ali, svako nosi svoj abažur na glavi, neko crveni, neko crni (primedba za kostimografa)
I eto, prvi čin beskrajno dug i dosadan, drugi još gori. Imala sam utisak da je opera trajala devet sati. Dirigent, Marco Boemi, sve je činio da dokusuri predstvu. Ili sam ja stekla takav utisak. Zapravo, kada neko NE MOŽE da svira i peva, šta čovek tu da uradi. Ništa, da oddiriguje i ode dalje, nadajući  se  da neće imati noćne more, kao mi.
Sutra je Toska. Da vidimo kolika će to biti koska?  Veća od ove večeras, mislim da ne može da bude.

Ipak.... dočekao nas je crveni tepih i upravnik na ulazu, koji pozdravlja samo one koje zna.... kao pravi domaćin. Ostale... ma ko vas j.... Ne trebate mi.  Rekoh, bili smo SVET!!!!!



Ako dve osobe sede jedna pored druge, ne mora da znači da isto čuju i isto vide.
O istoj predstavi, ali iz drugog ugla:


11. 11. 2017.

G. Donizetti - Don Pasquale, Dragoljub Bajić, Nebojša Babić, Sofija Pižurica, sopran, Stevan Karanac, tenor, Zorica Mitev, Marina Medenica, Beogradska Opera








Don Pasquale
zamišljen kao dežmeljkasti ćale,
a kod nas ... vižljast brale


Da ne bi glavnog i najzaslužijeg „komandanta“ (jer večeras je zaista bio potreban takav lik) celokupne večerašnje predstave.... Zorice Mitev..... sve bi palo u vodu, bilo bi  hladno, nečujno  i beskrvno.
Da se razumemo. Ovo su moji utisci.
Da se razumemo. Nije bilo loše.
Da se razumemo. Nije bilo ni sjajno.
Da se razumemo. Da ne beše Zorica, sa svojom neiscrpnom energijom, uprkos svemu.... šta bi bilo... ???
Da se razumemo..... A i ne moramo. Samo delim svoje misli ....
Orkestar, za mene, večeras glavni lik. Iako je tu bilo svega, a naročito svačega, nepotrebnog i aljkavog...... orkestar je, takav,  doprineo jednoj, koliko-toliko vedroj i raspoloženoj atmosferi opere. Uglavnom glasan, ali i poletan (u gornjim granicama svojih nemogućnosti), dao je potreban elan, sjaj i energiju ovoj operi. E sad, što neki, mnogi, nisu mogli da prate taj „sumanuti“ tempo, žalim.  Hor uvek u raskoraku, uz objašnjenje kako „ne čuju“ orkestar..... zaboga, nisu na fudbalskom igralištu, već na minornoj scenici i razdaljini od svega (moja slobodna procena, ispravite me ako grešim) deset do dvadeset metara.... NE ČUJU, a rade u operi?
Šta da kažu ćlanovi horova u drugim operskim kućama, u kojima je scena deset i više puta veća? Imaju slušalice, pomagala, šta već?
Solisti...... 2:2.
Dvojac čujnih i dvojac nečujnih.
Dragoljub Bajić, kao Don Paskvale.... pristojan. I pevački i glumački. Ali ništa više od toga.
Nebojša Babić kao Dr. Malatesta...... veoma, veoma solidan, ali ume da bude i  mnogo upečatljiviji.
To je prvi dvojac.
Sofija Pižurica, kao Norina.... 
Norina nije bila mutava, koliko poznajem libreto i operu, zar ne? Ili sam nešto pomešala?
Stevan Karanac, kao Ernesto.... neka se zadrži na dosadašnjim ulogicama, dok pevački ne odraste. Sada je tek u ranom pevačkom pubertetu. Ima vremena, do penzije će se valjda snaći.
I ne bih više o ovim „solistima“, jer ovo je opera, a ne interni čas u školi. Neki su ostali na istom nemoćno - glasovnom nivou. Sećamo se školskih dana....
Ja bih ipak o roštilju. Tu, već, mogu da se razmašem. Jer  sam povremeno, dok je opera „išla svojim tokom“, razmišljala o tome. I vratila se, u vreme kada SMO (ljubitelji opere) odlazili, ili za vreme – a to se dešavalo ako je bilo dosadno, a obavezno posle predstave, u stari bife u podrumu pozorišta, (sada je tu Muzej, na koji nas tokom svake pauze, podsećaju da možemo da ga posetimo)  i onako hedonistički, a ni malo uštogljeno pozorišno, uživali u ustajalom mirisu kuhinje, gde smo uvek jeli  bele vešalice, pomfrit i pili šta nam donesu..... družeći se sa NAJVEĆIM tadašnjim umetnicima, primadonama, prvacima, domaćim i stranim, komentarišući predstavu i sedeći do ranih jutarnjih sati..... Dok nas divna konobarica Mima (uvek je ličila na Maddalenu iz Rigoleta), i njen kolega Dragan, namrgodjen, ali „naš“,  nisu „ljubazno“ molili da idemo svojim kućama, jer oni i sutra rade..... Ali i mi sa njima, ahahahahhaha.......  Divno vreme, divni mirisi, divna sećanja..... Uz velikane..... Milku Stojanović (koja je, po povratku iz Metropolitena, pevajući Tosku, dobijala STOJEĆE APLAUZE  samo što kroči na scenu, zapravo desetominutne ovacije pre pevanja !!! ), Radmilu Smiljanić, Radmilu Bakočevic, Bredu Kalef, Olgu Miloševic, Zvonka Krnetića, Baneta Stankovića, Nikolu Mitić, Gordanu Jeftović, Stojana Gančeva, Živana Saramandića...... Miroslava Čangalovića, Antona Kolara, Borilsava Pašćana, Dejana Miladinovića, Ace Kolarevića....., o grešna sam, koliko li sam njih izostavila, neka mi oproste čitaoci...... o gostovanjima da ne pričam, već sam se i sada potresla nad sećanjima, iščekivanjima ove i one arije, planiranja do u detalje, od garderobe, preko druženja, povodom neke premijere, svečarskim radovanjima, danima pevušenja  predstojeće predstave,  prepoznatljivim mirisima prašnjavog pliša u Sali.... To je bila lepota dolaska, ushićenje i doživljaji zahvaljujući KVALITETIMA......
Da se razumemo. Ni tada nisu svi bili sjajni, ali u poređenju  sa ovim što nam se plasira  ovih godina.... No Coment. No poređenje. 
Jer  mi danas (mislim ovih  godina), slušamo i pričamo o  nekakvim meketavcima i gugutkama, falšericama i onima koji ne znaju kom pevačkom fahu pripadaju.... nekim glasovima koji su.... koji nisu.... neka se pronadju, pa tek onda neka me (publiku) maltretiraju. Neka ne falširaju, uobičajeno, gde se ne razaznaje  intonacija, šesnaestinska skala li je,  dugi ton li je, modulacija li je... ili nije, ... a  zapravo... ništa tačno nije!), neka rade nešto drugo..... ima naslednika mnogo, samo ne mogu da dopru od .... kako ono beše.... ko od čega i zbog čega „smrdi“.....
Dosta.
Kostimi.... meni sjajni, prijaju posle svih klasičnih dronjaka.
Osveženje.... BRAVO za Marinu Medenicu.
I tako..... šta sam propustila da napišem... propustila....
Ukupan utisak.... ne znam, šta sam napisala, napisala... uglavnom..... mislila sam o roštilju.

P.S. Ima li šta pogubnije za umetnike, bilo koje branše, ili za ceo umetnički  tim, kada publika misli na „sarmu“, ili kada kolege koje su se udostojile da dođu, sve vreme tipkaju moblini, slikaju se, šalju fotke, razmišljajući ko će sve to ODMAH da vidi ? I tako prođe opera.... bezbolno, nečujno... kao vihor.... Prohujala....

05. 11. 2017.

Beogradska Opera, Đakomo Pučini, Il Tabarro, Suor Angelica, Alberto Veronesi, Olivera Mercurio, Jelena Radovanović, Janko Sinadinović, tenor, Vuk Zekić, Tamara Nikezić,….
















Ostati svoj...... i ne pokleknuti pred zlim jezicima.....
Ili
Plašt i Sestra Anđ(elik)a
Pisao Đakomo Pučini i promašio
 04. 11. 2017.

Toliko mi je bilo dosadno...... zapitajte se  zašto? Opere, jednočinke, neuspešne,  neopisivo dosadne i  pri vrhunskom izvođenju, a ne večeras.....
Ali, u toj dosadi, ipak sam zapazila neka veoma bitna dešavanja, što se tiče naše Opere.
Neka su  postojano rečena, neka nova.....
DRANJE !
Što  naši pevači vole da se deru... nema im premca. Ako. Što jače, pre će im glas pući, a onda, eto nama spasa, sem ako ih drugi ne naslede.  Sa prve galerije levo, prepoznatljiv i smešan,  plaćeni muški glasnovikač je   urlao BRAVO, na ono što „ni najrođeniji  ne voli“...... Zabava .....Htela sam, u pauzi, da ga nađem, ali sam  imala daleko prijatniji i  prekrasan susret sa jednom DIVOM evropskog i svetskog ranga.... te su mi te prizemne urlatorske spodobe  bile totalno minorne i  mizerne. Mene je susret sa DIVOM  ispunio, oplemenio i bila mi je velika čast da sam je  upoznala, a tek razgovor...... Radost, ushičenje i potvrda da svi VELIKI imaju ogromnu harizmu, neposrednost i toplinu...... S.R. Hvala
I zašto bih ja sada kvarila svoj dozivljaj, pišući o nekim tamo sedmorazrednim pevačima za koje mediokriteti koji  su im u  okruženju imaju OVO, ili ONO mišljenje?
~'Ajde..... da ispoštujem i one koji vole i one koji  ne podnose moje pisanje......
Plašt.......
Kratko....... Neki neprepoznatljivi, neki bledi, neki nečujni, neki previše čujni....
Ali.... Zekić, u svojoj životnoj ulozi.... DRANJE DO JAJA. Ali veoma dobro, onako, naturalno, planinsko, srčano i iskreno. Čak mi se dopao. Otklonio mi nizak pritisak, doveo me u normalu. Tako gromoglasan.... Samo ne  i za druge uloge..... nikako.....
Sinadinović..... takođe. DRANJE DO JAJA. Možda mu je teško......Briga me.....ja sam publika......Toliko.
Olivera...... jedna, kao prvo što  se vidi..... neuredna žena, izgledom i ponašanjem veoma PROSTA  i bez šlifa...... kako izgleda, tako „glumi“ i tako zapeva, tj. falšira ....... asocira me na propale burdeljske pevačice u nekom zabitom kvartu nekog sirotog grada u nekom delu Amerike...... Šta će nam? Pa mi, bar takvih, imamo „na lopate“.....

O ostalima..... NO COMENT, sem da su bili kakvi su uvek....
Sestra Anđelika.....
I One....Sve iste, kostimografijom, scenografijom, koreografijom i pevanjem.... sa malim, nevažnim   izuzetcima..... promašaj..... Ah da, na svetskim scenama je slično.... jeste.... ali pevanje je, kao i postavka..... ohoho ....različito, tako da sve ima smisla i  sledi se  jedan umetnički tok..... ovde tapkamo u mestu.... tj, reditelj je  nemaštovit..... očito nije dovoljno novčano stimulisan, kao, npr, ja, kako misli.... Ali sta ja tu mogu....Ko ume.....???? Eto,  Moja tarifa je.... LJUBAV PREMA OPERI OD PRE MNOGO GODINA !
Nastavljam......
Jelena Radovanović..... solidna, prijatna, manje više, ok. Veoma angažovana da svoju rolu  iskaže maximalno..... A da li je samo to dovoljno za utisak o jednoj roli?
Tamara Nikezić.... Istinski sam iznenađena. Očekivala sam mnogo  lošije izdanje, a dobila sam  scenski upečatljivu, oholu, zlu, ali prikriveno pokazanu  ranjivu staricu. Gluma..... scenski efekat...BRAVO..... Pevački manje, jer tu su  neiznivelisani registri, nedostatak visina, ali  boja kontraalta je ono što mi se sviđa..... I očigledan  napredak u odnosu  na pre.  Dakle, još mnogo rada, ali i  osećaj da će ubrzo biti još bolje i .... ukupno...... svakako je ostavila mnogo bolji utisak nego što sam očekivala, a nesumnjivo bolji od priproste BAKE  Merkurio......
Orkestar malo pokretniji, zvučniji, puniji..... Zaključak: Veronezi šarmantan i italjinaski atraktivan..... kleči, ljubi,  osmehuje se, udvara, učesnicima, publici, svima..... A dobio je mnogo...... Un vero Italiano ..... Može opet da dođe.... biće  baš dobro...... Samo ne  u ovim promašenim operama..... Neka se razmahne u drugim..... Uživaćemo.......

O istoj temi, ali iz drugog ugla, jer ako dve osobe sede jedna 

pored druge, ne znači kako će isto  čuti, videti i doživeti:


02. 11. 2017.

Kolarčeva Zadužbina, Katarina Jovanović, Rita Kinka, Ljubiša Jovanović, BUNT 5.0















Depression as an expression
u prevodu
Depresija kao ekspresija

I taman sam pobegla od uobičajenog odlaska u Operu, (večeras Boemi) i pomerila se za nekih tri stotine metara... do Kolarčeve Zadužbine, misleći kako ću tu  možda doživeti lepotu, jer je u najavi bilo otvaranja petog BUNTA ( ko ne zna, neka izgugla, ne mogu da objašnjavam),  a lepota je  mogla, po najavama  i  da se očekuje, ako ne  sjajna,  onda  bar dostojna jednom  dešavanju. OTVARANJU!!!!! OTVARANJU BUNTA 5.0
Otvaranje bilo čega  UVEK ima svečanu i „feštarsku“  notu, sem ako se ne otvara raka na groblju. Iznervirana sam prilično, jer sam skoro tako doživela ATMOSFERU  i  AMBIJENT u našoj omiljenoj, jedinoj i voljenoj koncertnoj Sali, Kolarčevoj Zadužbini.
Hladno, mračno, balkon zatvoren za publiku, jer nije bilo potrebe za istim....ionako je u tom  „rasprodatom“ parteru bilo ne više od 100 ljudi.....umornih lica, sivo obučenih, nekako dovedenih  da IPAK budu  na toj, po mom utisku,  grobarskoj fešti. Oštra sam, jer sam besna. Besna sam jer nisam dobila  najavljeno!!!!!
Katarina  Jovanović  je živi primer KAKO, od Boga dat i svetski nagradjeni glas .... uništiti ... i posle pokušati  da ga vratiš ...... No Way, na žalost, iako je večeras Katarina dala sve što u ovom momentu može, a to nikako nije malo. Ali nije ni dovoljno. Još je tužnije što je bilo  SKORO DOBRO. Što se čuo veliki volumen, divna boja, dobar glumački potencijal,  dobra škola i  po malo prenaglašen izgovor.... nije smetao..... Ali......sve  to za neku veću koncertnu delatnost  je prilično zapušteno. I žao mi je. A pedagog je.... uči mlade ljude..... kako.... ne znam....
Rita Kinka, e ovo znamo, utemeljeni potvrditelj da je klavir udarački instrument, sa povremenim iskliznućima da možda može i nešto tiše da se „udari“....a uglavnom  JAKO, JOŠ JAČE ....te smo dobili totalno nemuzikalno sve prikazano,  ali očekivano,  dobismo veoma uredno odčukane  napisane note, bez povezivanja bilo čega,  bez niti i sklada, harmonije i celine....pa  smo slušali muzičku analizu uživo ( Tema, rečenica, most, prelaz, razvojni deo, repriza....ABACAB......svaki DEO pomno odrađen i ODVOJEN.... ma  prepoznaće mrsonotaši o čemu pišem,bilo ih je bar deset na koncertu ), od Beethovenove Sonate,koju ne znam zašto smo morali da slušamo u ovakvom njenom izvođenju,  preko dokaza da „pijanista“ ne znači  da je i dobar klavirski saradnik......STOP 
Ugura se tu i nešto (Jelena Filipović) što je  krkljalo i neopisivo uporno falširalo do besvesti po prašnjavoj i masnoj violi, ali je to, ako se upustim u neophodnu analizu, jer mi ništa drugo nije preostalo za vreme ovog dosadnog i učmalog koncerta, donekle i  razumljivo, a   i izgled na sceni je bio u skladu sa nemarom prema, najpre  instrumentu, a potom i samom događaju,  kolegama, bini, profesuri !!!!!!! ( čemu da ih nauči ovaj promašaj od  bića koje  ovoliko neuko  „zurla“ ).... pa i samom životu (izgužvane helanke, dronjava bluza..... da se zaustavim u opisu..... Kako se to uklopilo u  izgled  dve dame u koncertnim haljinama..... eto..... kod nas sve može. Nisam ja opsednuta izgledom... da pojasnim, već POŠTOVANJEM  prema  sceni, delima koja se izvode, publici, umetnosti...... Dress Code.... ?????  J.F.  ????? Ma hajde, igramo se  umetnosti..... Ringe, ringe, JAJA !!!!!!
Ali, ne muči mene sam kvalitet koncerta. Ne muči me čak ni OČAJNO koncipiran program, dosadan i neshvatljiv za  ovakvu priliku. Ne znam šta se dogodilo Ljubiši..... da dopusti ovo? Pa kada je video da nema publike, neka kaže  ljudima  koji su zaduženi za svetla, da KLIKNU i naprave „ad hoch“  svetlosnu atmosferu..... jednostavna  stvar...... fokusiraju  samo dve umetnice na bini, a sve ostalo neka bude u mraku... Efekat.... odličan.... da se sve prikrije i da se svi osećaju dobro.....   da se dobije GLAMOUR...... Ali koga briga za tim...... Ili nisam upućena u zakulisne radnje, kojih, na žalost, kod nas ima UVEK I SVUDA. I svi se pravdaju NEČIM. A mene baš zabole. Hajde da se niko ne pravda, nego da se ponosi NEČIM??????
Mene muče druge stvari..... Pomanjkanje publike.......
Nema je. Čak ni svi prijatelji  ljudi koji su se potrudiili  da upriliče ovo veče...... nisu mogli da premaše  čemerno mizeran broj u publici. Mi smo kupili karte..... za dvadeseti red u parteru..... A sedeli smo u osmom. Mesta koliko hoćes.
Atmosfera...... očajna..... siva, uštogljena... Prijatelja NEMA. Tuga se oseća  zbog ljudi koji su došli pod nekakvim moranjem.... na  prvom mestu :kolege, potom  muzikolozi, ginekolozi, politikolozi, ihtiolozi, pedagozi, sociolozi...... i MI.... brojčano zanemarjiva publika bez poziva...... Publika željna  BUNTA u pravom smislu ideje osnivača.
Na žalost...... osećam da sam samo ja BUNTOVNIK.  A ja želim SAMO kvalitet, lepotu, doživljaj,  a ne  očajničko pitanje za vreme koncerta : Dokle ovo traje i kada ću stići kući?
To nije Umetnost, to nije  veče OTVARANJA , to nije koncert za uživanje..... to je bilo mučenje. To je bila depresija. Na žalost. Na žalost. Na žalost. I rekoh to na početku...... i doživeh žalost. Na žalost.





O istoj temi, ali iz drugačijeg ugla: