04.05.2019.
Stanković i štapić,
U neskladu skroz,
Ubi me fićfirić,
Kao spori voz
Ne
mogu da se setim da li UVEK KOD NAS u trecem činu postoji to neopisivo loše
izrežirano „mrtvo stanje na sceni“, zapravo prazna scena i muzička oluja......
HIT!
Nit,
oluje, nit žive duše.... Rediteljko..... đe si? Nemamo mi taj orkestar u kome
bi publika uźivala..... a mašta može da radi mnogo,... no.... da ne bunim ljude,
ili još gore, da ih ne podstičem da me opisuju i da mi prete, jer, ah, zaboga,
ko se usuđuje da im kvari imiDŽ? Laura .
Elem,
Seviljac sasvim dobar, uloge podeljene najboljim pevačima koji ovu operu mogu
da izvedu. I bilo je tako, verujte, bez šale... otvara se škola.... ah, to nije
to.....
Ipak,
ima nešto čudno (čitaj trulo) u našem opersko - publičKom performansu (ala sam
rečita).... Sve češće ne štima, ili ne štimuje taj uzajamni odnos, baš kao orkestar, ovaj,
večerašnji.... (harfa u svom tonalitetu, nama nepoznatom, klarinet, oboa i
flauta u svom tempu, nama nepoznatom, horna u svom lavoru, ne želimo da
upoznamo, gudači kao u brzacima Tare, čela „prljava“, viole njaču.... bla,bla,
bla....) Pitajte Leopolda o čemu se radi..... oTpali fen-kare („Zagrljeni,
zagrljeni, Frano Lasić) neće znati,...
jer ne zna ni da je bio dirigent. Kako? Lepo. Od početka do kraja opere, nije
podigao glavu prema sceni, verujte bez šale, otvara se škola... ah, to nije to.
Ali gore napisano jeste. Kosa nalakirana, mozak uštogljen, vidik skučen i
fokusiran na note. Dakle, gnjurac. A u notama ne piše
kad će ko uživo na sceni da napravi neki iskorak iz vojničkog ritma, kada će da
„udahne“, uspori, ili ubrza. Opaaaaaa...... ubrza.... možda u mašti, ali ne
i kod Ðoleta. A svi pevači su vapili za tim. Pa i publika,
npr, Francuzi u loži pored nas, ili neki Englezi, koji su na prvoj pauzi
otišli, jer je „too slow and sluggish - suviše sporo i tromo“.... a mene
sramota.
Zato
smo imali jednu MRTVU predstavu, bez bilo kakvog tempa koji ova opera to
zahteva, a pevači mogu !, bez dinamičkog, emotivnog, a najviše profesionalnog
naboja. Ðole maše u krug, a vi, pevači, publika, ma ko vas ..... Da odmašem i
da odem kući. Laku noć vam.... haj’te
spati, laakuu noć vam.... lalalallalalala..... pevaju u Seviljcu, a ja mislim
na Đoleta. Pa on ne može ni hor da spremi za neku (ili bilo koju, ili svaku)
predstavu, kako onda može da diriguje? Ovako? Hvala, ne treba. Idi kući, Đole,
vreme je za spavanje. Muzičko. Od tebe.
Na
svu tu muku, još jedna. Direktorska loža.... PRAZNA. Prazna mi duša, jer nemam
kompletan doživljaj. Kao kada biste radili u cirkusu, ili otišli na organizovano
turističko putovanje, a nemate vodiča.... a znate da treba da bude tu negde. E
naša trenutna voditeljka ove operske kuće nije došla večeras .... a morala je.
To joj je posao. Ako je bolesna, mora da ima zamenu. Ako je na putu, ili ima
potrebu da se razonodi.... da otpleše nešto, ili otpeva za neki dodatni
honorar....mora da ima zamenu. Zaboravih da su praznici. Onda su mogli i pevači da praznuju,ali nisu. Oni pevaju. A direktor? Nema je. A ima funkciju. Ali nema..... pssssst..... HEJ!!!!!! Šta bi bilo da se nešto
nepredviđeno desi,..... a može.... Ne, neću o tome....
O
pevačima ću.
Ljuba
Popović, Grof Almaviva..... u nekoliko prošlih
pisanja, i sada... ista meta, isto odstojanje... s....nje. Glumački komičan, pevački smešan.
Nebojša
Babić, kao Bartolo.... postojano izvanredan, sugestivan, BRAVO.
Nevena
Matić, Rozina..... odlična, komična, spontana, uverljiva. Bravaaaaaaaa......
Dragutin
Matić, Figaro..... Pravi, sjajan, najbolji. I?
Oj....... Sram vas bilo. Sve u Operi i Narodnom Pozorištu.
Razumete
vi mene dobro, ali se pravite .... selo moje i u njemu toša.... a uz tošu noša,
a u noši.... vaša s..... DOKLE?
Da
slučajno ne naudite meni, ili njemu, ili nama ili njima? Ha..... Hajde.... Ja
imam sredstvo za boj.... upoznali ste ga.... a vi?
Ivan
Tomašev, Bazilio. Meni, lično, večeras.... više izveštačen, nego ubedljiv, sa
željom da predstava uspe, i, naravno, postojano
dobar, ali ... rekoh.... Toliko.
Ostali
su zaista nebitni, bar što se naših pevača u tim ulogama tiče. Jednu divnu rolu
Berte, čas slušamo, čas je izbace.... rebus? Dokle? Ili je imaš, ili je nemaš,
a koliko vidim, nemaš. Pa koji se onda ..... trzaš?
Lepo
i postojano sam se molila da nam još koji dan ostane sunce, jer biste tako bili
pošteđeni mojih večerašnjih impresija, ali, kiša dođe i dovede me u gledalište,
pa sad, šta se tu može.
Seviljac
sa dobrim pevačima, ja se ubila od dosade.
Pitajte
Leopolda.... ali on spava, umorio se od gnjuranja po notama i veslanja za pultom.
Eto,
idemo dalje, četvrtak je blizu. To, već, nema veze sa kišom, nego sa razlogom.....
verujte bez šale, otvara se škola.....
ah, to nije to. A direktorka će biti na tom važnom događanju, znam. Dakle....
Dobrodošli u moj svet opažanja.
O istoj temi, ali iz drugog ugla:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.