14.09.2019.
Hvala što me niste inspirisali
Hvala što me niste uvredili
Hvala što sam ostala bez utiska
Hvala na nečemu što se zove
NIŠTA
Niste vi, operski pevači,
nekog velikog „kalibra“ pa da možete iz noći u noć da pevate iste numere i da
iznova osvajate publiku. Nikako. Vi ste na nivou malih đaka koji, kada izvedu
nešto jednom, drugi put, a tek treći, ne mogu ni slično da ponove. To se vežba.
Da, i to se vežba, da uvek budete u top formi, a ne da pevate samo da odradite.
E, tako je bilo večeras,
kada sam bila na koncertu zvanom Opera na vodi (nelogičan naziv,
ali.... idemo dalje).
Ima tu pristojnih pomaka.
Stolice. Veoma važan momenat za publiku. I na otvaranju Trga je bilo isto.
Lepo. Udobno. Svetski.
Veliki video-bim, solidno
ozvučenje. Lepa atmosfera, mislim, vodena, kao na plaži. Ljudi galame, ćaskaju,
još kada je numera nezanimljiva, a bilo ih je.... divota.... bla, bla, bla...
Baba dedu zove telefonom 40 minuta, priča, objašnjava gde je ona, pita ga gde
je on... viče, šeta.... ma kakav koncert. Ona traži dedu. Konačno ga nadje, mi
svi odahnusmo. Samo što joj nismo aplaudirali, neka ućuti već jednom. Iza nas,
tri muškarca i jedna žena.... neprekidno melju, svi ih opominju, nakon sat
vremena, konačno, odoše. Malo se odmorili i.... tutanj.
Dakle, publika mora još
da uči. Marljivo, uporno. Kako da se
ponaša. Ovo je dobar
početak.
Idemo dalje....
Kamermani.... za odstrel. Tokom koncerta koji je počeo na vreme, bravo, i
trajao sat ipo.... mi smo uglavnom gledali dve dirigentske glave u gro
planu.... velikog i malog Đoku,(Stanković i Pavlović) tj, njihove glave. Oni
srećni, mašu, smeju se, pevaju, divota...... možda su se dopali kamermanima....
da snime pevače, ma kakvi pevači.... tu i tamo... ali dovoljno da se vide mnoge
prateće stvari.
I dobismo za svakog
učesnika titl koje se delo izvodi. Ali, AVAJ, nismo znali ko peva. Ma nije
bitno. Neko je prvi put došao da čuje i vidi deo operske priče. Možda je saznao
šta se peva, ali KO TO TAMO PEVA????? Nismo saznali.
Propust neverovatan,
nedopustiv. Čiji????
Sam program..... shodno
onima koji su ga pravili. Bez ideje o dinamici koncerta, bez ideje o numerama,
bez logičnog redosleda nastupa solista, pa nam se pojave dva tenora jedan za
drugim, neke atraktivne numere u početnom delu koncerta, hora i orkestra
previše, izbor solista..... ne zna se po kom osnovu.....
Ali..... to je što je. To
nam je servirano. Poprilično bezukusno. Opera? Ne, ovo je bilo odrađivanje,
iako se svaki solista zaista trudio da pokaže šta zna i koliko može. E sad, što
to nije bilo dovoljno... bože moj....
Izgled pevača....
šaren.... od najklasičnijih komada odeće, preko veoma neukusnih, kao iz
Granda, do vidljivo sjajnih. Gošća.
Pevanje..... rekoh na
početku... Niko me nije uvredio. Ali me nije ni oduševio. Ista meta, isto
odstojanje. Svi su već dobro znani. Ko nešto može, ko ne.
I, opet, pitanje o
odabiru numera i shodno numerama, pevača ???? Čemu Vladimir Andrić i Figaro?
Bilo je za grohotan smeh. I bio je grohotan smeh. Čemu Dušan Plazinić i Nessun
dorma? Čemu on uopšte? A tek pevanje....
Kako vam nije dosadno da čitate jedno te isto, jer mi servirate jedno te isto,
očajno. Čemu Janko Sinadinović i Dejan Maksimović jedan iza drugoga, tenor, za
tenorom? Čemu SSS sa već izlizanom Arijom iz Sicilijanskih večeri, pisah več
o tome i nemam šta da dodam....
Zašto onoliko hora i
orkestra, sa dirigentskim glavama u gro planu, a izvođenje....
Ali, neki su bili i
solidni. Dragoljub Bajić kao Mefisto. Jelena Vlahović, veoma prijatno
iznenađenje. Divan glas, ogroman, večeras sasvim dobro vođen. Bravo za Jelenu.
Bravo i za Sanju Anastasiju, kao Karmen (oh čuli smo na Trgu nešto što je
zapevalo istu ariju... skandalozno neprepoznatljivu, u izvođenju
Aleksandre Angelov). Sanja nas je oporavila. Karmen, onako kako se peva u
svetu. Ali, iznenadih se u drugoj ariji, ariji Eboli, iz Don Karlosa...
Nismo imali duet sa sopranom.... samo je flauta imitirala glas koji, valjda, nije
mogao da se nađe u našoj operi.... okrnjeno, pa šta. Nije prvi put. Ko je to
dopustio, neka malo razmišlja, ako ume.... Any way.... Sanja je Sanja.
Bila je još jedna Sanja,
Sanja Kerkez i njena knjeginja Čardaša. Sve note tu, ali krvi i impulsa nigde.
Nekako, stekla sam utisak da joj se ne peva, već samo reklamira look. A i nije
baš bio otmen. No, o ukusima se ne raspravlja, ali se iznosi mišljenje.
I na sav taj estetski
šareniš, pojavi se Nenad Jakovljević u kostimu iz Onjegina. Šta bi? Reditelj je
zamislio, to je već prepoznatljiv manir, ali ne znači i da je dobar, da se uvek
na koncetu NEKO pojavi u kostimu? Rebus? Zašto? Svi u svojim kreacijama, ali
neko u kostimu? Prosvetlite me, molim vas....
I tako..... suma
sumarum.... mlako pivo.
A to ne podnosim.
Pročitajte o istoj temi, ali iz drugog ugla:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.