28. 11. 2019.

Beogradska opera, Nabuko, Miodrag D. Jovanović, Ivan Tomašev, Sanja Kerkez, Ljubica Vraneš, Aleksandar Dojković, Đorđe Pavlović,... Piše Laura Miletić























Dokle?
Dokle?
Dokle?

Piše jedno, dobijem drugo?
Gde to ima?
A za moj novac.
NOVAC NIJE BITAN


Pre izvesnog vremena, 2017.  najavljeni i prikazani Pajaci, sami za sebe. Pisala sam o tome. Karte po punoj ceni.
Novac nije bitan.
Posle toga..... Moć sudbine,  2018. i ’ladno’ bez uloge Preciozile.... presedan kakvog nema. Pevačice mezzo faha, sve nadobudne i pune sebe, baš u toj predstavi nisu htele da menjaju koleginicu, nisu htele da pevaju..... (ili nešto drugo) znalci izbacili ceo deo opere..... CEO DEO OPERE!!!!! .... ostah osakaćena za omiljeni deo, opet za moj novac....
Novac nije bitan.
Evo sada opet, dakle jednom godišnje, imamo ujdurmu. Ova se zove Nabuko.  Umesto Nikole Mijailovića,u naslovnoj ulozi, pojavio se Miša Jovanović. Promena  na par sati pre  predstave. Ljudi šokirani. Hteli jedno, uvaljeno im drugo. Zvanično objašnjenje...... TEHNIČKI PROBLEM.
Nonsense. Laž. I .... Nedoumica..... šta znači  „tehniički problem“? Kod pevača, u direkciji opere, kod  krojača, ili ložača?
Znamo, na žalost.  A značete i vi, publiko, ako već niste saznali.
Ja sam na predstavi bila.  Kupila karte, za moj izbor i moj novac.
Novac nije bitan.
Protumačite kako hoćete. Uprava misli da je publici sve jedno. NIJE.  Ali Uprava je gluva. Neuka. Bahata. Samoživa. I zlonamerna. I prema kolegama i prema publici. Samo su sami sebi dobri. Jaka stvar.
Tako da..... predstava je održana, „njojzi NE hvala“, jer raditi nešto na silu nikada nije dalo lepotu.
Ipak, iako su se  svi  trudili, zaista,  na sceni je izgledalo ovako: Svako peva za sebe, čekaju jedni druge, rezija za odstrel.....  kao na koncertnom izvođenju..... svi samo stoje i pevaju. Aman.  Posebno večeras.
Verujem, bar bih se ja tako osećala, da se poremeti sklad proba, promena kolega i volja ansambla..... ja bih bila u čudu,..... ili bar nespokojna. Pa ovo nije amatersko društvo, pa se Mika razboleo, a uleteo Pera.....
Mnogo su ozbiljnije stvari u pitanju. Pitajte Upravu, oni bi trebalo da znaju,
Ali, i da razvedrimo....
Jedna preko puta druge..... JA i gospoja direktor.....
Redosled bezobrazan, ali .... kako ONA prema meni (publici) tako ja prema njoj.
Strelja me pogledom, misli da ne vidim. A ja se zabavljam. Ja ne moram ni da gledam, ni da slušam predstavu. Ja sam publika koja može da spava, ako joj se spava. Ili da ode, ili da uživa, ili da negoduje. A ako me dotična često  gleda,  a predstava teče, kakva je kao direktor, kojoj  je dužnost da posmatra ansambl, a ne da zeva da li se ja smejem, ili držim glavu među rukama od očaja. Jedino, ako će iz toga nešto da „uhvati“.... i da promeni..... SKROMNO SA MOJE STRANE.... i  DOVOLJNO NA TU TEMU.
O pevačima i predstavi..... kada sve bude normalno.
A čuvena rečenica  koja se giba po hodnicima uvaženih dvorana  u kojima bi trebalo da caruje kvalitet, a dobijamo skart :“Svaka čast na „izuzetnom angažovanju celog ansamla“..... PA TO IM JE POSAO. Za platu. Za socijlano. Za penzijsko. Minimum.
Toliko......
Ipak ...  dodatak, jer su protagonisti  zaslužili po neku reč, od mene, bar.....
Naslovna rola, Nabuko. „Upao“ Miodrag. D. Jovanović. I sve pohvale. Miša nije samo „upao“ i „odradio“. Miša je bio, kao i uvek, veliki profesionalac, spreman na SVE. I sve nam je dao. Svoj maksimum. Glumu, harizmu, angažovanje. Za svako poštovanje. Mnogi bi mogli od njega da nauče šta znači biti „umetnik“ kada zagusti. Bravo.
Abigaila, Sanja Kerkez.  Hm..... meni  se dopala. Iz nekoliko razloga.  Prvo, mnogo je kvalitetnije pevanje nego unazad neko vreme, ma kako to neko tumačio, ali ljudi ne prate detalje, nijanse, u ovom slučaju, dahove, fraze, glumu i piano pevanje koje je veliki Djoka pokrivao na tone. Nekih bravuroza nije bilo, ali.... ukupno.... dopalo mi se. Bolje nego pre.
Ismail, A. Dojković. Greška.... pevačka? Jel'? Greška, da... e sad, čija, koja, zašto?.... Čovek izaziva smeh..... i do sada, i od sada. Imaš sliku, nemaš ton, imaš dahtanje, propinjanje, izduvavanje, stenjanje, ali, nemaš osnovne NOTE (uglavnom muk i pusto zevanje na operski plafon, čak nije ni lajanje na....). Idemo dalje.
Fenena, Ljubica Vraneš. U ovom slučaju, iako nije za poređenje, ali mi se tako namestilo...... imaš ton, ali slika je jednolična. Bezizražajna. Nisam skapirala lik. Uplašena i očajna ćerka, besna na polusestru? Ponižena? Ljuta? Ne znam. Bilo je samo jedno hladno stajanje i dobro pevanje. Ali nije bio komplet – lepinja je bila bez luka.
Zaharija, Ivan Tomašev. Kao i uvek. Zapravo, htela sam posebno njega da slušam. I uživala sam. Tomašev je uvek veliki pevač. Kvalitetan, dirljiv, topao, profesionalan, sjajan.
Uživala bih i više, da se veliki Djoka nije,  zajedno sa orkestrom, iživljavao u nadjačavanju pevača i maltretiranju publike. Orkestar.... Eh.... A  tu je i pokojnik samo izvirio na neko vreme, da vidi svoje stado, i pošto mu se nije dopalo, odustao je od slušanja, i potonuo opet u mrak.
Imali smo i gosta u direktorskoj loži. Ovog puta nije smeo da saginje glavu, ipak je tu bila šefica opere. Prošlog puta je bio slobodniji, pa je reagovao kao svaki normalan čovek kada doživi šok. Sramota me od gosta. Izvinjavam se u svoje ime, što nam je opera ovakva. Unikatna u lošem.
I da začinim režijom, nisam odavno. Pa da sačekam još neko pisamce..... Režija za odstrel. Toliko. Prepoznaće se. Pa neka uzmu plajvaz u ruke, i bojice.
Idemo u decembarske noći. Možda nam se posreći.

Ceo tekst je objavljen na internet magazine PUM:


20. 11. 2019.

Kolarčeva Zadužbina, koncert, Shlomo Mintz, Itamar Golan, Piše Laura Miletić

















Muzički sladokusci ostali i bez kolača i bez jagode
                                                  ili           
Ime koje se ne prepoznaje
ili
Zašto, zašto, zašto?




Ceo tekst na